crno bijelo u boji

Kad bi postojao magicni brojac  koji bismo mogli da nosimo sa sobom i da nam na kraju dana ocita zbir izgovorenih, precesto nevaznih i bespotrebih rijeci, ostali bismo zapanjeni! A tek kada bismo imali statisticke podatke o svakodnevnim temama, dobro bismo se zapitali koliko sami sebe poznajemo.
Medjutim, koliko god nam djelovao bespotreban takav brojac, rijeci, kao projekcija nasih razmisljanaj i emocija, ne djeluju bas potpuno kao izgubljeni glasovi... Narocito ako eho ostane da odjekuje jos dugo nakon sto ih izgovorimo. Naime....zanimljiv izum u psihoanalizama!
Nebitnih pitanja u odrzavanju smalltalka sa nevaznim ljudima necemo uracunati ovdje (ljudi poput mene to i ne upraznjavaju), ali se cini zanimljivim jedan drugi segment nasih razgovora, a to je fenomen "jezik brzi od pameti", ili pak onaj tihi komentar na neciju izjavu za koji ne znamo da li bismo vise voljeli da ga adresat cuje ili ne....Cini mi se pak da se veliki dio rijeci trosi na simpaticnu pojavu obilaznice. Ne mislim na poremecaj govora zvani cirkomlocucia, nego na svjesno ili nesvjesno izbjegavanje sustinskog. Takvi razgovori trose mnogo vise energije od onih u kojima primjenite princip ad rem i brzo zavrsite stvar oko goruceg pitanja ili pak priznanja.
I naposljetku, toliko punih rijecnika i leksikona, a ipak postoje stanja i emocije koje nismo u stanju da opisemo bilo kojom rijecju. Verbalno zapetljavanje je sve na cemu mozemo ostati. Kao da bi svaka rijec bila premalo zvucna i vazna, a istovremeno bi obezvrijedila ono sto njome zaista zelimo da opisemo. Tu nam vise brojac rijeci ne moze pomoci.
Tu bi nam bili potrebni analizatori misli. Kompleksno i nevjerovatno zvuci. Ali svako je vec nekada pozelio da shvati zasto ga neke stvari toliko terete, dok druge zaboravlja, iako to ne odgovara njegovoj racionalno napravljenoj rang listi prioriteta u zivotu. Da li je to predosjecaj, slutnja, ranija iskustva, ili pak nesto trece.....
Jedan analizator misli bi jako koristan bio. Ali, mozda ga svako od nas ima vec u sebi? Mozda svako moze da utone duboko u sebe i pronadje kutak tajni svojih postupaka i da osjeti da je reakcija prosta i jednostavno opisiva. Stednja na rijecima, razumijevanje sustinskog...
Nekada pogled moze otkriti sve. Gledajmo se otvorenim ocima! Poslusajmo poruku izgovorenog i vrijeme i glas predvidjen za trosenje nebitnih rijeci, imacemo na raspolaganju za pjesmu i smijeh!

Sama....
Stajala je sasvim sama, tako nježna i potresena, u malom kutu svemira drzeći kofer snova u ruci, bezosjećajnoj i gruboj...
Gledala je prolaznike, ljude koji dolaze i odlaze. Snovi i čežnja davna skupljeni u jednoj prešućenoj suzi u grudima su rezali oštrije od zimskog vjetra njeno tijelo, a u očima se mogao naslutiti samo mir. Mir i spokoj njenog lica nasuprot hladnih praznih pogleda svih putnika koji se nisu udostojili ni pogledati je. Ona je čekala. Voz, jedan za drugim je odlazio. Nije se pomjerala. Nije niti uzdahnula, niti trepnula okom. Snijeg se rasipao po njenoj kosi, topio se na njenim usanama i pokrivao joj cipele. Stare cipele i novi kofer, kao da je htjela reći: "Još znam put, ali nisam spremna za njega."
Naposljetku je nestala. noć se širila nad zaraslom prugom na kojoj vozovi ne staju, ne dovoze i ne odvoze snove. Niko se više nije pojavio. Ostali su samo tragovi poderanih cipela na snijegu. Tragovi koji vode nigdje. Niko se ne sjeća njenog imena. Rijetki koji je pamte žive spokojno, jer u njenim očima je bila sva tuga ovog svijeta i ko god bi je pogledao, uzeo bi jedan mali dio nje u svoj život. Očaj i bol, poput katrana,koji je nemoguće skinuti i saprati iz života ona još uvijek nosi. Zato je ne gledajte i ne pratite tragove u snijegu.
Njeno srce je ostalo na zarasloj pruzi i tamo će vječno da čeka svoj voz koji neće doći. Ne traži vam ništa, stoga joj ništa i ne dugujete. Sve što umije dati je malo nade i sna koji ne umije ispuniti.
Ako očekujete od nje nešto, na pogrešnom ste tragu. Ona nosi suze u venama i strah u koraku. Njen put nema povratka a vi ste samo još jedna stanica do ponora na njenom putu ka vječnoj sreći koja je daleko iza sivila  ovog grada. Međutim, vozovi ne stižu. A stare cipele će odrediti put koji je posut trnjem i tugom. pustite je da sama krene. Možda će naći izgubljeno na staroj pruzi skrivenoj u šiblju. Tamo je ostalo jedno srce da krvari za beznadežnim snovima pokrivenim prašinom vremena zaborava...